Zabrinuta navodnom diskriminacijom Hrvata u BiH i motivirana željom da našu državu približi evropskim standardima, Željana Zovko, zastupnica u Evropskom parlamentu, nedavno je ponovo promovirala ideju o „hrvatskoj izbornoj jedinici“ u Federaciji BiH. Njena ključna teza, kako prenosi RTV HB, glasi da takvo rješenje u Evropskoj uniji nije ništa neuobičajeno te je kao primjer navela Belgiju.
Srećom, njenu tvrdnju nije teško provjeriti. Belgijski ustav je javno dostupan dokument, a pojmovi koje zastupnica Zovko interpretira u kontekstu „približavanja standardima EU“ u njemu su izričito definirani i ustavnopravno uređeni.
Većina onoga što je Željana Zovko iznijela, nudeći zasebne izborne jedinice kao rješenje za percipirane anomalije prilikom izbora člana Predsjedništva BiH, u komparaciji s belgijskim modelom pokazuje se kao netačno ili ustavnopravno neprecizno. Ipak, u jednome se slažem s njom: Bosnu i Hercegovinu zaista treba urediti po uzoru na Belgiju – ali prvenstveno u pogledu dosljednog uklanjanja svih diskriminatornih odredbi koje godinama guše i opterećuju naše društvo i državu. U tom smislu nudim sljedeću analizu belgijskog ustava: šta on propisuje o uvjetima za kandidaturu, o vrijednosti glasa i o tome koga predstavljaju nosioci izbornih funkcija, kakve zaštite predviđa za jezičke skupine, i šta od svega toga odgovara prijedlogu o hrvatskoj izbornoj jedinici.
Nacija, a ne narodi
Krenimo od člana 42 belgijskog ustava, koji glasi da članovi oba doma — Zastupničkog doma i Senata, čije članove od 2014. uglavnom delegiraju jezički i regionalni parlamenti — predstavljaju Naciju, a ne samo one koji su ih izabrali. Nema predstavnika Flamanaca, frankofonih ni njemačkih govornika u Belgiji; postoje samo predstavnici Nacije, dakle Belgije kao države. Flamanci, frankofoni i govornici njemačkog jezika se pritom ne tretiraju kao zasebne nacije, pa ni kao etničke skupine — ustav ih izričito određuje kao jezičke skupine, a područja na kojima žive kao jezičke regije. Odredba je smještena na sam početak poglavlja o parlamentu, prije svih pravila o izboru, sastavu i nadležnostima, i njena funkcija je da unaprijed zaustavi svaki pokušaj da se izabrani član veže isključivo za dio biračkog tijela iz kojeg je došao. Uz tu odredbu stoji član 33, po kojem sve vlasti proizilaze iz Nacije, u jednini. Dakle, sve što Belgija jeste ne proizilazi iz jezičkih skupina niti jezičkih regija, nego iz same Nacije, države. Belgijski ustavotvorac je, drugim riječima, predvidio da će neko jednom možda poželjeti reći kako je nečiji izabrani predstavnik, i to je zabranio odredbom koju nije moguće zaobići tumačenjem. Država koju Zovko navodi kao uzor sadrži, dakle, članove koji poriču samu suštinu i shvatanje pojma na kojem počiva njen prijedlog.
Član 64 ide korak dalje i uređuje uvjete za kandidiranje na izborima. Uvjeti su državljanstvo, neoduzeta građanska i politička prava, punoljetstvo i prebivalište u zemlji — a zatim, umjesto da nabrajanje ostavi otvorenim, dodaje rečenicu da se ne može zahtijevati nijedan drugi uvjet podobnosti za kandidiranje na izborima. Zakonodavcu je time zabranjeno da naknadno, običnim zakonom, doda jezik ili prebivalište u određenoj regiji kao uvjet za kandidaturu za Zastupnički dom. Briselski kandidat zaista mora birati jezičku grupu, ali taj izbor određuje za koji se skup mandata natječe, a ne smije li se uopće kandidirati; u Belgiji ne postoji čovjek koji se zbog jezika ne može kandidirati za Zastupnički dom. U BiH takve zapreke postoje, i to u Ustavu: ko se ne izjasni kao Bošnjak, Hrvat ili Srbin ne može se kandidirati za Predsjedništvo, a Srbin iz Federacije ne može ni uz izjašnjavanje.
Država bez etničke kartoteke: pravna jednakost pojedinca
Isti ustav zabranjuje i da država ljude definira i raslojava temeljem njihove jezičke skupine. Član 30 propisuje da je upotreba jezika slobodna i da je zakon može urediti samo za akte javnih vlasti i za sudske poslove, čime je jezik izuzet iz sfere u kojoj bi ga država mogla evidentirati kao svojstvo pojedinca. Član 11 zabranjuje diskriminaciju i posebno štiti ideološke i filozofske manjine. Član 61 daje svakom biraču jedan glas, član 63 mandate raspoređuje prema broju stanovnika a ne prema jeziku, dok član 8 dopušta da se biračko pravo zakonom proširi i na strance s prebivalištem u zemlji. Član 62 propisuje da se mandati raspoređuju proporcionalno osvojenim glasovima. Prijedlog na kojem bi počivala hrvatska izborna jedinica ne mijenja brojanje nego uvodi dodatni uvjet: ishod ne zavisi samo od toga koliko je glasova neko dobio, nego i od toga s koje su teritorije došli. To nije proporcionalna raspodjela i u Belgiji bi bila protivustavna. Isti član doduše kaže i da sastav izbornih kolegija uređuje zakon, ali to ovlaštenje ne dopušta ono što članovi 61 i 64 zabranjuju.
Član 4 dijeli zemlju na četiri jezičke regije i propisuje da svaka općina Kraljevine pripada jednoj od njih – razvrstane su općine, ne stanovnici – pri čemu svaki građanin ima jedan glas jednake vrijednosti. Taj se glas ne filtrira niti uslovljava kombinacijom etničke pripadnosti i teritorije na kojoj glasač živi. Zahtjev za posebnom izbornom jedinicom u BiH traži upravo suprotno: umjesto formalnog isključivanja kandidata, on uvodi teritorijalno-etnički filter za same glasače. Time se glasovi određene etnije (Hrvata ili Bošnjaka u Federaciji) vrednuju prema lokaciji s koje dolaze, a biračko tijelo dijeli na građane čiji glas odlučuje pobjednika i one čiji je glas ostao bez ikakvog matematičkog i političkog učinka samo zbog njihove adrese.
Pariteti u odlučivanju, jednakost na izborima
Belgija, treba biti precizan, itekako obiluje grupnim zaštitnim mehanizmima – paritetima, fiksnim kvotama i proceduralnim pravilima – kojih u nekim segmentima ima više nego u Bosni i Hercegovini. Član 43 razvrstava poslanike na holandsku i francusku jezičku grupu u Ustavom određenim slučajevima; član 99 nalaže potpunu paritetnu zastupljenost u saveznoj vladi s jednakim brojem holandskih i francuskih ministara; član 136 predviđa jezičke grupe i posebne kolegije u briselskom parlamentu, dok član 151 dijeli Visoko pravosudno vijeće na dva ravnopravna kolegija. Član 67 daje i jedno senatorsko mjesto koje imenuje Parlament Njemačke zajednice, dakle mandat vezan za zajednicu od oko 78.000 ljudi. Konačno, član 54 uvodi mehanizam u literaturi poznat kao „alarmno zvono“. Međutim, ovo „alarmno zvono“ nije apsolutni veto, nego jednokratna i strogo uvjetovana odgoda: ne primjenjuje se na budžet niti na zakone koji se usvajaju posebnom većinom, Vijeće ministara mora na njega odgovoriti u roku od trideset dana, nakon čega se dom ponovo izjašnjava, a ista jezička grupa ga za isti prijedlog ne može aktivirati dvaput.
Brabantsko pravilo: biračka povlastica koja ne umanjuje vrijednost glasa
Jedino izborno pravilo u Ustavu Belgije koje jezik veže za određenu teritoriju odnosi se na bivšu provinciju Brabant (član 63, stav 4 i član 168bis). Međutim, to pravilo ne određuje čiji glas vrijedi više, niti unosi etničku diskriminaciju glasača temeljem teritorije, nego garantira dostupnost izbornih lista: na tom području biračima su dostupne i francuske i holandske liste, a mandati se dijele striktno proporcionalno osvojenim glasovima. Time se ne rezervira nijedno mjesto po jezičko-teritorijalnom ključu. Diferencijacija po općinama u tom slučaju zaista postoji, povlastica suprotne vrste od onoga što se zahtijeva za BiH u prijedlogu o izbornoj jedinici: stanovnicima šest općina s jezičkim olakšicama daje se dodatna mogućnost da biraju između holandskih i francuskih lista, ali se nikome ne umanjuje vrijednost glasa niti se glas poništava radi teritorije s koje dolazi.
Za izbore za Evropski parlament Belgija ima tri izborna kolegija — holandski, francuski i njemački — pri čemu njemački obuhvata devet općina Njemačke zajednice i bira jednog poslanika. To jest jezički određena izborna jedinica, ali kriterij je isključivo prebivalište: ko tamo živi glasa na tom mjestu, bez obzira kojim jezikom govori, a od kandidata se ne traži nikakva jezička pripadnost.
Brabantsko pravilo unijeto je ustavnim amandmanom iz 2012. godine, uz dvotrećinski kvorum i dvotrećinsku većinu u oba doma. Kasnije izmjene traže posebnu većinu iz člana 4, dakle većinu u svakoj jezičkoj grupi u oba doma. U BiH se kombinacija etničkog i teritorijalnog uvjeta za pobjedu na izborima za člana Predsjedništva predlaže kroz izmjenu običnog zakona, i to u hitnom postupku.
Belgijski model u Brabantu, dakle, štiti višejezičnost tako što biraču širi mogućnost izbora. Prijedlog Željane Zovko traži upravo suprotno: umjesto prava na izbor liste uvodi teritorijalni uvjet glasačima za pobjedu nekog kandidata na izborima za člana Predsjedništva. Svi se glasovi formalno prebroje, ali se potom filtriraju prema teritorijalnom porijeklu – čime se glasovi dijela birača svode na beskoristan statistički podatak. Suštinska razlika je jasna: Belgija garantira da svaki glas ulazi u konačni zbir pod jednakim uvjetima, dok navedeni prijedlog uvodi u BiH dodatnu sistemsku nejednakost biračkog prava temeljem adrese stanovanja.
Belgijski željko komšić i granice etničkog legitimiteta
Granica između institucije i osobe je jedina granica koju belgijski ustav dosljedno čuva, i to zato što je članom 64 zakonodavcu zabranio da je pređe. Podjela prema jezičkom principu u Belgiji jeste stvar prakse — stranke su se same organizirale na taj način zbog društveno-historijskih razloga, no nijedan propis ne utvrđuje kojoj jezičkoj skupini glasač pripada u kombinaciji sa mjestom prebivališta, niti se to od njega traži. Za njega podjela po jezičkom principu ne znači ništa: on i dalje glasa za koga hoće, niko ga ne pita kojim jezikom govori, a njegov glas ulazi u rezultat isto kao i svaki drugi. Teritorija određuje samo u kojoj izbornoj jedinici neko glasa, ne i koliko njegov glas vrijedi.
Željko komšić mora biti, dakle, regularna pojava u ovom sistemu. Kako to izgleda u praksi, najbolje pokazuje primjer pravog belgijskog željka komšića – Franka Vandenbrouckea. Flamanac, rođen u Leuvenu, ekonomist s oxfordskim doktoratom, član Vooruita. Cijelu karijeru protivi se onome što flamanski nacionalisti drže suštinskim flamanskim interesom: razdvajanju socijalne sigurnosti i prenošenju penzija i zdravstva na jezičke zajednice. To je jezgro programa N-VA i osnova zahtjeva za konfederalizacijom, a Vandenbroucke ga osporava argumentima o nužnosti državne solidarnosti. Od 2025. je u vladi Barta De Wevera — dakle kao potpredsjednik vlade kojoj je premijer predsjednik N-VA – i drži resor socijalnih pitanja i zdravstva, koji flamanski nacionalisti žele po svaku cijenu razbiti. Zastupnica Dominiek Sneppe iz Vlaams Belang partije je na svojoj zvaničnoj stranici ustvrdila da on oduzima slobodu pružaocima zdravstvene zaštite i da baca flamansku autonomiju „preko palube“, da pod izgovorom efikasnosti ide u puni unitarizam, da regionalni sporazumi iščezavaju i sve prelazi na centralni belgijski model, te da se Flandrija podređuje briselskoj logici i federalnom miješanju. Ono što on naziva reformom, kaže ona, zapravo je ideološki pokušaj da se flamansko zdravstvo nacionalizira i stavi pod kontrolu federalne vlasti. U istom saopćenju napada i N-VA što mu to dopušta — pita zašto se ta stranka odrekla starih zahtjeva ili su svi tamo postali samo poslušne ovce. Druge optužbe koje se mogu naći protiv njega kažu da mu je politika neprijateljski nastrojena prema Flandriji, da je lažov, nesposoban, da za šest godina koliko drži resor nikada nije stvarno intervenirao i uradio nešto korisno itd. Međutim, ne postoji optužba da nije „pravi“ Flamanac. Ne postoji tvrdnja da mu mandat nije legitiman, da on nije „legitimni predstavnik Flamanaca“ zato što nije flamanski nacionalista. Ne postoji zahtjev da se izborni zakon izmijeni kako bi se pojava takvog čovjeka ubuduće spriječila. Ne postoji prijedlog da flamanski glas smiju davati samo „pravi“ Flamanci, iako se kandidirao u izbornoj jedinici Flamanski Brabant – provinciji s najbrojnijom frankofonom populacijom u Flandriji – i izabran je iz Tervurena, općine u briselskom prstenu.
U BiH bi, prema Zovko, podjela bila propisana izbornim zakonom, imala bi teritorijalnu odrednicu u kombinaciji sa etničkom pripadnosti, i od nje bi zavisilo ko će biti izabran. Treba napomenuti da u Belgiji nijednu državnu funkciju koju obavlja jedan čovjek ne bira neposredno biračko tijelo. Kralj ovlasti nasljeđuje po članu 85, premijera i ministre imenuje kralj po članu 96, a paritet iz člana 99 odnosi se na imenovanja, ne na izbor. Neposredno se biraju Zastupnički dom, regionalni parlamenti i evropski poslanici, dakle isključivo mjesta u predstavničkim tijelima. Pitanje „čiji je“ onaj koji je izabran u Belgiji se zato i ne postavlja – nema funkcije za koju bi se to pitanje postavilo. I to je gornja granica poređenja između Belgije i BiH. U Belgiji nema mehanizma kakav Zovko traži zakonom o izbornoj jedinici, ali nema ni funkcije na koju bi se takav mehanizam mogao primijeniti. Belgijskom ustavotvorcu nije trebalo pravilo o tome koji od kandidata pobjeđuje na izborima s obzirom na jezik kojim govori, jer nijedna predstavnička funkcija nije vezana za jezičku pripadnost pojedinca.
Implikacije za BiH: kako bi belgijski ustav funkcionirao kod nas?
Uporedimo li bosanskohercegovačko uređenje s belgijskim, BiH je već prešla sve crvene linije koje je Belgija sebi postavila. Etnicitet i entitet kod nas jesu uvjeti podobnosti za kandidaturu na izborima, pa se Srbin iz Federacije ne može kandidirati ni za jedno mjesto u Predsjedništvu, a ko se ne izjasni kao Bošnjak, Hrvat ili Srbin ne može se kandidirati uopće za tu poziciju. Mehanizam vitalnog nacionalnog interesa nema tri od četiri ograničenja koja član 54 postavlja belgijskom „alarmnom zvonu“ — ne izuzima budžet, ne izuzima zakone posebne većine i nije ograničen jednokratnom upotrebom po istom prijedlogu. U Belgiji jedna jezička grupa može samo odgoditi glasanje i potom biti preglasana, dok kod nas klub naroda koji se pozove na vitalni nacionalni interes niko ne može preglasati, jer se traži većina u svakom klubu, pa zakon bez njegove saglasnosti ne prolazi.
Postoji, konačno, i odredba koja objašnjava zašto belgijski sistem radi uprkos višejezičkoj (multietničkoj) strukturi. Član 143 nalaže federalnoj državi, zajednicama i regijama da u vršenju nadležnosti postupaju lojalno jedni prema drugima – što belgijsko pravo naziva federalnom lojalnošću. Belgija je time svim nivoima vlasti nametnula dužnost da postupaju u dobroj vjeri, i nijednom nivou nije dala polugu kojom bi sve bilo trajno zaustavljeno i blokirano. U BiH je obrnuto: politika se svodi na transakcije, bahate ucjene, uvrede i kontinuirane prijetnje razaranjem i uništavanjem postojećeg društveno-političkog poretka, a poluga za blokiranje države ima u obilju na svakom njenom nivou.
Zaključak se sam nameće. Belgijski model u BiH ne bi uveo hrvatsku niti bošnjačku izbornu jedinicu temeljem teritorijalnih obzira u FBiH nego bi uklonio diskriminaciju, blokade i prijetnje rasturanjem države koje u BiH traju od kraja rata.
Član 64 uklonio bi etnički i teritorijalni uvjet za kandidaturu koji danas stoji u Ustavu, čime bi bile izvršene presude Sejdić i Finci, Zornić, Pilav i Pudarić, a Ostali bi prestali postojati kao pravni razred drugorazrednih građana. Ujedno bi onemogućio i ono što se predlaže zasebnom izbornom jedinicom – da se pobjeda na izborima za hrvatskog, pa time i za bošnjačkog člana Predsjedništva uvjetuje glasovima s određenog dijela teritorije Federacije. Član 42 oduzeo bi svako uporište diskurzivnoj političkoj konstrukciji „predstavnik naroda“, jer izabrani nosilac funkcije predstavlja državu a ne jedan od tri naroda u toj državi; u Belgiji Naciju. Član 61 u vezi s članom 63 onemogućio bi svako ponderisanje glasova po teritoriji, jer svaki glasač ima jedan glas, a mandati se raspoređuju prema broju stanovnika, ne prema narodima, kojih u belgijskom ustavu i nema. Član 54 pretvorio bi vitalni nacionalni interes u jednokratnu odgodu, nakon koje se glasa običnom većinom. Član 143 uveo bi dužnost postupanja u dobroj vjeri i unutardržavnu lojalnost, koje u bh. ustavnom poretku nema.
Ako neko zaista traži da BiH postane sličnija Belgiji, prvi korak nije nova izborna jedinica nego uklanjanje postojećih etničkih i teritorijalnih uvjeta za kandidaturu iz Ustava, a drugi je izričita odredba po kojoj nosioci izbornih funkcija predstavljaju državu, a ne narod koji ih je izabrao u toj državi.
Priroda belgijskih političkih sukoba i komparacija sa BiH
Ne treba pritom praviti idilu od Belgije. Ta zemlja ima ozbiljne unutrašnje napetosti, samo su one druge vrste u odnosu na prilike u BiH. Flandrija je bogatija i uplaćuje više u sistem socijalne sigurnosti, Valonija iz njega povlači više sredstava nego što uplaćuje, stoga je razdvajanje socijalnog osiguranja tema koja se svakih nekoliko godina vraća na dnevni red. Sporovi se vode o Briselu, gradu koji je gotovo u cijelosti frankofon, ali je dvojezična zasebna regija okružena teritorijem Flamanske regije, i o šest općina oko njega u kojima frankofoni građani imaju posebne olakšice. Sporovi se vode i o nadležnostima, ali ne o entitetskim ovlastima kakve mi poznajemo, nego o tome šta prenijeti na jezičke zajednice koje pokrivaju obrazovanje, kulturu i socijalna pitanja, i na regije, koje pokrivaju privredu, zapošljavanje, saobraćaj i okoliš zajedno s pripadajućim sredstvima. U tom smislu je od 1970. do 2014. provedeno šest državnih reformi, a flamanski nacionalisti otvoreno traže sedmu reformu i konfederalizaciju, obrazlažući to potrebom da se zaštiti flamanski prosperitet. Zemlja je 2010. i 2011. bila 541 dan bez nove pune vlade, što je tada bio svjetski rekord, a Briselska regija je taj rekord nedavno premašila i sastavila vladu tek nakon 613 dana. Sve to jesu stvarni problemi i ne treba ih poricati.
No šta je to što se u Belgiji zaista blokira? Blokira se sastavljanje vlade, koalicioni pregovori traju jako dugo, što se dešava i u zemljama koje nemaju nikakvih jezičkih/etničkih podjela. Tokom onih 541 dana bez nove pune vlade uprava i sudovi su radili, penzije su se isplaćivale. Kad se vlada jednom formira, ona radi bez prepreka, jer nijedna jezička grupa nema mehanizam kojim bi zaustavila rad institucija. Ono čega u Belgiji nema jesu ljudi koji se ne mogu kandidirati zbog jezika, i nema kategorije građana isključene iz izbora za određeni nivo vlasti zbog etničke pripadnosti ili zbog toga što ne pripadaju nijednoj etničkoj skupini. Od 1961. godine, kada je jezičko pitanje izbačeno iz popisa, u Belgiji nema ni zvaničnog podatka o jezičkoj pripadnosti pojedinca. Evropski sud jeste ocjenjivao belgijski jezički izborni aranžman u jednom slučaju, u predmetu Mathieu-Mohin i Clerfayt iz 1987, i nije utvrdio povredu prava na slobodne izbore. Spor se, uz to, nije ni ticao vrijednosti glasa ni prava na kandidaturu, nego toga u kojem vijeću sjedi izabrani poslanik. Dakle, presude kakve postoje protiv BiH, zbog isključivanja dijela stanovništva iz izbornog procesa, protiv Belgije ne postoje.
Suštinska razlika je u tome što se belgijski sporovi tiču novca i pratećih nadležnosti – dakle pitanja koja su izračunljiva i koja su kroz šest državnih reformi već više puta prenošena sa federalnog nivoa na jezičke zajednice i regije. U Bosni i Hercegovini se, međutim, ne pregovara samo o raspodjeli resursa, nego o samoj prirodi države i njenom suverenitetu: biraju li građani nosioce državnih funkcija ili narodi biraju svoje predstavnike u Predsjedništvu. Riječ je o tome je li BiH u svojoj suštini država, ili je to samo formalno, dok je u praksi unija nalik EU, gdje suverenitet ostaje u rukama njenih članica – u slučaju BiH njenih naroda.
Na kraju
Prijedlog koji zastupa Zovko ne adresira ekonomske izazove u BiH, dok pitanje suvereniteta dodatno usložnjava. Time se već prisutna diskriminacija sistemski proširuje. Danas su njome pogođeni oni koji se ne mogu kandidirati zato što se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, oni koji se ne mogu kandidirati zbog entiteta u kojem žive, i oni koji zbog tog istog entiteta ne mogu glasati za dva od tri člana Predsjedništva. Nova pravila tome bi dodala i birače čiji glas ne bi imao učinka zato što žive izvan teritorija predviđenih izbornim jedinicama na prostoru FBiH, dakle uvela bi novo teritorijalno raslojavanje i diskriminaciju temeljem etniciteta u kombinaciji sa tim novonastalim teritorijem. Iako bi se taj teritorijalni okvir formalno pravdao izborima, on ne bi prestajao postojati kad se glasovi prebroje. Ostao bi upisan u zakon kao područje s kojeg se izvodi pravo jednog naroda, a takve linije rijetko zadrže svrhu zbog koje su povučene.
Ovaj tekst ne pretendira na sveobuhvatan prikaz složenog belgijskog ustavnog mozaika, niti ulazi u sve njegove izuzetke i interne sporove. Ali za obaranje političkog mita je sasvim dovoljan.
Svako ko se u BiH poziva na belgijski model mora prihvatiti i četiri temeljne ustavne činjenice: da nosilac izborne funkcije predstavlja čitavu državu a ne svoju izbornu bazu, da su jedini uvjeti za kandidaturu državljanstvo, neoduzeta građanska i politička prava, punoljetstvo i prebivalište, da svaki glas ima jednaku vrijednost bez obzira iz kojeg dijela Belgije dolazio, te da je Belgija još prije više od šest decenija sama sebi zabranila vođenje evidencije o jezičkoj pripadnosti građana.
Nijedna od ovih postavki ne bi dopustila stvaranje posebnih teritorijalno omeđenih izbornih jedinica za Hrvate i Bošnjake u Federaciji; svaka ih izričito onemogućava. Zato pozivanje na Belgiju nije politički argument u navedenom smislu, nego dokaz da tekst ustava te države nije pročitan. Kad se pak jednom pročita, postaje jasno da Belgija zaista nudi rješenje za BiH — ali ne uvođenjem novih etničkih i teritorijalnih slojeva, nego ukidanjem postojećih.
Izvori:
Ustav Belgije, konsolidirani tekst s izmjenama do 2025.
https://www.constituteproject.org/constitution/Belgium_2025
Zovko za RTV HB o saborskoj Rezoluciji, hrvatskoj izbornoj jedinici u BiH, federalizmu i „tamnom vilajetu”, Radiotelevizija Herceg-Bosne, 19. augusta 2026.
https://rtv-hb.com/vijesti-bosna-i-hercegovina/zovko-za-rtv-hb-saborskoj-rezoluciji-hrvatskoj-izbornoj-jedinici-u-bih
Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH, predlagači Dragan Čović, Lidija Bradara, Marina Pendeš i Bariša Čolak, hitni postupak, 26. aprila 2022.
https://www.javnarasprava.ba/bih/Zakon/1838
Dominiek Sneppe, „Vandenbroucke maakt zorg koud, duur en Vlaams-onvriendelijk”, Vlaams Belang, 9. juna 2025.
https://www.vlaamsbelang.org/nieuws/vandenbroucke-maakt-zorg-koud-duur-en-vlaams-onvriendelijk
Rezultati izbora za Zastupnički dom u izbornoj jedinici Flamanski Brabant, VRT NWS, 10. juna 2024.
https://www.vrt.be/vrtnws/nl/2024/06/10/vlaams-brabant-wie-zijn-de-stemmenkanonnen-en-wie-is-er-verkoze/
Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, br. 9267/81, presuda plenuma od 2. marta 1987, Serija A br. 113.
https://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-57536
Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, br. 27996/06 i 34836/06, Veliko vijeće, 22. decembra 2009.
Zornić protiv Bosne i Hercegovine, br. 3681/06, Četvrti odjel, 15. jula 2014.
https://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-145566
Pilav protiv Bosne i Hercegovine, br. 41939/07, Peti odjel, 9. juna 2016.
https://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-163437
Pudarić protiv Bosne i Hercegovine, br. 55799/18, Četvrti odjel, 8. decembra 2020.
https://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-206749