Pitanje čovjekove sposobnosti za racionalno odlučivanje u 20. stoljeću razvijalo se unutar dva intelektualna toka koja su se rijetko neposredno susretala. U svojoj doktorskoj disertaciji Izraelsko-palestinski konflikt u kontekstu (geo)politike emocija detaljno sam se bavio tim razilaženjem i njegovim ishodom. U ovom tekstu to pitanje izlažem pojednostavljeno i esejski, ali ga proširujem osvrtom na kritičku teoriju Horkheimera i Adorna, koja je često izvor pesimizma velikog broja savremenih esejista. Pod kolektivnim herojem ovdje podrazumijevam diskurzivnu konstrukciju naroda kao jedinstvenog historijskog aktera kojem se pripisuju trajne pozitivne osobine. Metodološki isti problem nastaje kada se tim svojstvima promijeni predznak pa se istom kolektivu pripišu trajna nesposobnost ili glupost.
I. Geneza jednog aksioma
Prvi intelektualni tok opisao je Hegel (1807), koji je u kategoriji korisnosti prepoznao središnji nerv prosvjetiteljstva — svjetonazor u kojem se cjelokupna stvarnost svodi na polje sredstava. Istom širem problemu racionalnog izbora matematika je već ranije dala formalni oblik. Daniel Bernoulli (1738), pionir teorije odlučivanja i svojevrsna preteča modernog statističara, utvrdio je da se vrijednost stvari ne mjeri njenim iznosom nego korisnošću koju donosi, te da ta korisnost zavisi od okolnosti onoga ko je procjenjuje. Iz toga slijedi da svaki naredni prirast bogatstva proizvodi korisnost obrnuto srazmjernu već posjedovanoj količini dobara.
Iz te ideje razvila se tema objektivno racionalnog ljudskog postupanja, da bi je potom preuzeli i razradili ključni autori prosvjetiteljstva. D’Alembert je uobličava u Encyclopédie člankom „Croix ou Pile“ (1754) — na najvidljivijem mjestu tog doba — a zatim joj se posvećuje u raspravama „Réflexions sur le calcul des probabilités“ (1761) i „Doutes et questions sur le calcul des probabilités“ (1767). Buffon u „Essai d’arithmétique morale“ (1777) razmatra moralnu vrijednost novca i različito vrednovanje dobitaka i gubitaka, predlažući ponovljene oglede kojima bi se ta razlika ustanovila, dok Condorcet istu temu obrađuje u Encyclopédie méthodique. U moralnoj filozofiji nezavisno se razvijao utilitarizam, koji je korisnost postavio u središte normativnog vrednovanja postupaka. Matematički model odlučivanja pod rizikom i utilitarizam tako dijele jezik korisnosti i kalkulacije posljedica, iako ne predstavljaju jednu te istu teorijsku genealogiju.
Hegel je obje ideje zatekao kao vladajući način mišljenja svoga vremena o ljudskoj racionalnosti i upravo ih je kao takve opisao i koristio. Marx potom istu misaonu kategoriju okreće protiv Benthama, prigovarajući mu da je za mjerilo normalnog čovjeka uzeo modernog engleskog trgovca i tako korisnost jednog historijski određenog društvenog položaja uzdigao na razinu univerzalne ljudske prirode. No ni sam Marx nije napustio utilitarističku strukturu kao takvu: promijenio je njen sadržaj i subjekt, ali ne i samu formu argumenta.
Ono što je Bernoulli nazivao moralnim očekivanjem Von Neumann i Morgenstern (1944) aksiomatiziraju kao očekivanu korisnost, da bi taj model tokom pedesetih i šezdesetih godina postao temeljem teorije racionalnog izbora u političkoj nauci i sociologiji. Aksiomatizacijom racionalno ponašanje dobilo je precizan formalni kriterij: izbor mora biti konzistentan s aksiomima koji omogućavaju reprezentaciju preferencija funkcijom očekivane korisnosti.
Spomenutu hegelovsko-marksističku liniju zahtjeva da racionalno prosuđivanje obuhvati i same ciljeve djelovanja u dvadesetom stoljeću nastavlja Horkheimer (1937), da bi u Pomračenju uma (1947) precizno imenovao njen predmet: um sveden na kalkulaciju odnosa sredstava i ciljeva, koji, nesposoban da evaluira same ciljeve, postaje instrumentom dominacije.
Za svrhu ovog argumenta metodološki problem nastaje onda kada se emancipacija i autonomija pojedinca koriste kao mjerila društvenog napretka, a da nisu određeni kriteriji prema kojima bi se moglo ustanoviti kada su ostvarene ili povećane. Taj nedostatak ne stvara sam po sebi pesimizam, ali ga teško obuzdava: ako je društvena dominacija ugrađena u sam način na koji moderni um spoznaje i djeluje, a pritom ne postoji operativan kriterij po kojem bi se razlikovala emancipatorna promjena od reprodukcije te iste dominacije, tada ostaje nejasno na osnovu čega bi se neko poboljšanje uopće moglo priznati kao stvarno. Kritizirajući jedan unaprijed zadani kriterij iz perspektive drugog, neoperacionaliziranog kriterija, kritička teorija tako ponavlja upravo onu dogmatsku strukturu koju napada.
Odatle proizlazi karakteristična pesimistička napetost kritičke teorije: promjena je normativno nužna, ali unutar postojećeg poretka nema jasno određenog mjerila prema kojem bi se moglo pokazati da je ona zaista emancipatorna, a ne samo novi oblik iste dominacije.
Od takvog aksiomatskog poimanja racionalnosti među prvima se otrgao Herbert Simon, i to ne zato što je bio lišen vlastitog svjetonazora, nego zato što je problem formulirao radikalno drukčije. Zaokret nije nastao u polemici s kritičkom teorijom, nego u suočavanju s aksiomatskim modelom Von Neumanna i Morgensterna, dakle unutar samog tabora očekivane korisnosti — temeljnog formalnog modela racionalnosti naslijeđenog iz prosvjetiteljske tradicije. Simon je već 1945. godine objavio recenziju Teorije igara, godinu dana nakon njenog izlaska.
Umjesto normativnog pitanja o tome koja bi se korisnost morala maksimizirati, Simon postavlja empirijsko pitanje: je li kalkulacija koju ta aksiomatika pretpostavlja uopće kognitivno izvediva? Već u Administrativnom ponašanju (1947) pokazuje da nijedan stvarni akter ne posjeduje kapacitet da identificira sve raspoložive alternative, predvidi njihove posljedice i dodijeli im precizne vjerovatnoće, a zatim izvede račun kojim bi maksimizirao korisnost — bez obzira na to šta se pod korisnošću podrazumijeva.
Prevođenjem problema s terena aksiomatskih uvjerenja na teren empirijskog opažanja, Simon je racionalnost oslobodio metafizičkog tereta i otvorio je naučnoj provjeri. Drugim riječima, Simon je optimizirajućem akteru oduzeo status empirijskog nosioca teorije: takav akter ne postoji među stvarnim ljudima kao opis njihova kognitivnog procesa. Normativni ideal može biti postavljen, ali iz njega se ne mogu izvoditi tvrdnje o svojstvima stvarnih ljudi bez nezavisne operacionalizacije i empirijske provjere.
II. Od uvida do provjerljive tvrdnje
Pri svemu tome, razlika između Adorna i Simona nije bila samo u zaključcima do kojih dolaze nego i u epistemološkom statusu tvrdnji koje formuliraju. Upravo ta razlika određuje šta se od jednog i drugog autora može očekivati, odnosno u koje se svrhe jedan, a u koje drugi može primijeniti.
U programatskom tekstu „Esej kao forma“ (1958) Adorno određuje esej kao oblik mišljenja koji pruža otpor sistematskom zatvaranju, odbija dedukciju iz prvih principa i ne obavezuje se na konačan zaključak. Drugim riječima, radi se o formi koja svoju spoznajnu snagu crpi upravo iz onoga što je istovremeno čini neprovjerljivom.
Simon pripada suprotnom obliku pisanja, i to na način koji je čak i danas razmjerno rijedak u političkoj nauci: svoje je tvrdnje formulirao tako da budu izložene opovrgavanju.
Esej, dakle, može formulirati hipotezu prije nego što za njenu provjeru postoji odgovarajući instrument, ali tvrdnja o stvarnom svijetu time ne stječe poseban epistemološki status – i dalje je neprovjerena. Naučna tvrdnja, naprotiv, podliježe provjeri i upravo time proizvodi znanje neovisno o tome hoće li biti potvrđena ili opovrgnuta, jer i njeno opovrgavanje pomjera granicu onoga što se o predmetu zna. Iz neprovjerene tvrdnje o stvarnim ljudima zato se ne mogu izvoditi zaključci o njihovim svojstvima, bez obzira na žanr u kojem je iznesena. To su upotrebne granice ova dva oblika pisanja.
III. Adornova dijagnoza i granice njene operacionalizacije
U tom smislu Horkheimer i Adorno (1947) industriju kulture opisuju kao aparat standardizacije ukusa koji masovnom proizvodnjom zabave proizvodi konformizam. Um sveden na kalkulaciju sredstava pritom gubi sposobnost da propituje ciljeve, dok se svijest više ne pojavljuje kao autonomna, nego kao posredovana onim što je za nju unaprijed proizvedeno.
Pojmovni aparat kojim tu dijagnozu formuliraju nije u cijelosti njihov. Postvarenje, odnosno reifikacija, pripada Lukácsu (1923), dok lažna svijest dolazi iz starijeg marksističkog rječnika prema kojem Adorno zadržava izvjesnu rezervu.
Kritička teorija se, ipak, ne iscrpljuje u kritici, što valja jasno naznačiti prije donošenja suda o njenom stvarnom dometu. Autoritarna ličnost (Adorno i dr., 1950), napisana s Frenkel-Brunswik, Levinsonom i Sanfordom, predstavlja pokušaj mjerenja pomoću vlastitog instrumenta, takozvane F-skale. „Šta znači prerada prošlosti“ (1959) i „Odgoj nakon Auschwitza“ (1966), tekstovi upućeni njemačkim nastavnicima i radijskoj publici, iznose pak pedagoške prijedloge namijenjene neposrednoj primjeni.
Nijedan od ta dva pokušaja nije proizveo provjerljiv rezultat. U prvom slučaju sam instrument mjerenja nije izdržao naučnu kritiku. Christie i Jahoda (1954) utvrdili su da je F-skala opterećena pristrasnošću pristajanja (acquiescence response bias), budući da su sve stavke bile formulirane u istom smjeru, pa je već samo slaganje ispitanika podizalo rezultat neovisno o sadržaju tvrdnje. Utvrdili su, osim toga, da uzorak ne dopušta generalizaciju.
Pa ipak, pokušaj mjerenja otvorio je istraživačko polje na kojem se rad nastavio.
Pedagoški prijedlog, s druge strane, nije ni mogao biti provjeren na način koji bi omogućio utvrđivanje njegove stvarne upotrebljivosti, jer odgoj nije institucionalni mehanizam nego nada u kumulativni učinak mnoštva pojedinačnih promjena.
Iz ostatka Adornovog opusa nisu proistekli ni mjerni instrumenti ni institucionalni prijedlozi. To, međutim, nije slučajan propust, nego posljedica namjere samog autora: Adorno je vlastiti pristup izričito razgraničio od empirijskog. Iz Negativne dijalektike (1966) i Estetičke teorije (1970) nastala je opsežna komentatorska literatura, ali nijedno istraživanje s podacima.
Šezdesetih godina pojedini su mu istomišljenici, teorijski saborci, studenti i saradnici, upravo zbog toga zamjerali da je negativnom dijalektikom razgradio prvobitni program kritičke teorije.
IV. Popper i Adorno: spor bez zajedničkog mjerila
U oktobru 1961. godine, na radnom skupu Njemačkog sociološkog društva u Tübingenu, Popper je izložio dvadeset sedam teza o logici društvenih nauka, dok je Adorno nastupio kao koreferent. Rasprava se zatim nastavila razmjenom između Habermasa i Hansa Alberta tokom 1963. i 1964. godine, a zbornik je 1969. objavljen pod naslovom Spor o pozitivizmu u njemačkoj sociologiji, po kojem je čitava polemika naknadno dobila ime.
U tadašnjoj literaturi taj se spor redovno prikazivao kao neka vrsta presude u korist jedne od dviju strana, premda ne samo da nikakve presude nije bilo nego je i sam spor pogrešno imenovan. Naziv zbornika skovao je Adorno, a Széll (2005) ga je označio obmanjujućim, budući da nijedan od sagovornika nije zastupao pozitivizam: Popper nikada nije bio član Bečkog kruga, Hans Albert vlastitu metodologiju izričito označava kao kritički racionalizam, dok se Dahrendorf i Luhmann pod pozitivizam ne mogu podvesti ni uz najbolju volju.
Popper je, štaviše, još tri desetljeća prije tübingenskog skupa razorio indukciju i verifikacionizam, dakle upravo ono što pozitivizam čini pozitivizmom. Pozicija protiv koje su Adorno i Habermas argumentirali stoga je dobrim dijelom bila njihova vlastita konstrukcija.
Stvarno neslaganje nalazilo se drugdje: u pitanju može li društvena cjelina biti predmet spoznaje a da pritom ne bude izložena provjeri. Ni skup ni kasniji spor to pitanje nisu razriješili. Razlog nije bila njegova inherentna složenost, nego činjenica da nijedna strana nije prihvatala kriterij na osnovu kojeg bi se odgovor mogao utvrditi. Rasprava u kojoj se učesnici ne slažu ni oko toga šta bi ih moglo razuvjeriti po definiciji ne može imati ishod.
Navedeno je pitanje, izvan same rasprave i neovisno o njoj, razriješio Herbert Simon: empirijski pokazujući da akter ne raspolaže kognitivnim kapacitetom za obuhvat cjeline, ostavio je bez predmeta i tvrdnju da se cjelina može neposredno spoznati iz neke privilegirane perspektive, mimo parcijalnog modeliranja i empirijske provjere.
V. Simon i Popper: granice podudarnosti
Vrijedi spomenuti da je Popper, izvodeći iz vlastite metodologije naučnog saznanja ono do čega je Simon došao empirijski, sasvim nezavisno stigao do tri podudarna zaključka: ljudsko postupanje treba objašnjavati iz načina na koji akter vidi situaciju, a ne iz pretpostavki o njegovoj naravi; do rješenja se dolazi pokušajem i greškom, a ne izračunavanjem najboljeg mogućeg ishoda; i složeni se sistemi mijenjaju parcijalno, a ne holistički.
Prvo, Popperova situacijska logika nalaže da se ponašanje objašnjava iz situacije onakve kakvom je akter percipira, uključujući njegove pogrešne informacije i loše procjene, a nikako iz njegovih psiholoških osobina. Simon (1985) postavlja gotovo identičan zahtjev pred političku nauku: političku situaciju treba opisati onako kako se ona ukazuje učesnicima političkog procesa, a ne onako kako izgleda analitičaru koji ih promatra izvana.
Drugo, Popperova shema rasta znanja vodi od problema, preko probne teorije i eliminacije grešaka, do novog problema, čime su iz procesa saznanja isključene i indukcija i akumulacija potvrdnih dokaza. Simonov donosilac odluka postupa po strukturno istovjetnoj shemi: ne izračunava optimum, nego generira ograničen broj mogućih rješenja i zaustavlja se na prvom rješenju koje zadovolji njegov prag prihvatljivosti.
Treće, Popper u Bijedi historicizma (1957) i Otvorenom društvu (1945) odbacuje holistički društveni inženjering u korist parcijalnog. Slično tome, Simon u „Arhitekturi složenosti“ (1962) pokazuje da složeni sistemi koji opstaju imaju hijerarhijsku građu u kojoj su veze među modulima slabe, upravo zato što se takva građa može mijenjati u dijelovima, bez urušavanja cjeline.
Treća podudarnost, želimo li biti precizni do kraja, nije simetrična kao prve dvije. Popper postupnost preporučuje kao metodu rada, dok Simon o istoj stvari govori kao o svojstvu sistema: složeni sistemi opstaju upravo zato što su sastavljeni od modula koji se mogu mijenjati pojedinačno. Tu tvrdnju Simon izlaže parabolom o dvojici urara, a potkrepljuje je primjerima hijerarhijske građe iz biologije i tehnike. To nije neposredan dokaz Popperove preporuke, ali joj daje uporište kakvo ranije nije imala.
Za ovaj esej i njegovo razumijevanje, međutim, diskrepancija između Poppera i Simona važnija je od njihove podudarnosti. Popper (1967) princip racionalnosti izuzima od provjere, tražeći da se pri neuspjehu modela revidira opis situacije, a nikada sam princip. Simon, s druge strane, to isto ograničenje smješta u kognitivni aparat aktera i mjeri njegov stvarni domet. Tri navedene paralele stoga nisu metodološki simetrične. Kod Poppera one ostaju prvenstveno metodološka pravila o tome kako društveno ponašanje treba objašnjavati a složene sisteme mijenjati; kod Simona srodne intuicije dobivaju empirijski sadržaj, opis mehanizma i mjerljive varijable. U smislu naučnog saznanja razlika je stoga supstancijalna: Popper anticipira pravilo, dok Simon pokazuje kako određeni proces stvarno funkcionira, pod kojim uvjetima i s kakvim posljedicama, čime ga iz metodološke preporuke uvodi u korpus nauke.
VI. Habermas: racionalnost premještena u diskurs
Jürgen Habermas najutjecajniji je mislilac kritičke teorije u domenu društvenih nauka koji je ozbiljno pokušao pronaći izlaz iz Adornovog pesimizma, u kojem svaka promjena unutar poretka završava njegovim dodatnim učvršćivanjem.
U Filozofskom diskursu moderne (1985) Habermas pokazuje da Dijalektika prosvjetiteljstva zapada u performativnu proturječnost: ako je um u cijelosti instrument dominacije, onda ni Dijalektika prosvjetiteljstva koja takvo stanje dijagnosticira nema čvrst temelj, budući da se pri toj tvrdnji oslanja upravo na um koji je njen predmet.
Izlaz koji Habermas nudi razvio je ranije u Teoriji komunikativnog djelovanja (1981), i ogleda se u premještanju racionalnosti s usamljenog subjekta koji kalkulira na intersubjektivnu praksu sporazumijevanja. Svaki govornik koji nešto tvrdi implicitno prihvata da drugi mogu ispitati valjanost njegove tvrdnje: je li istinita, je li normativno ispravna i je li iskreno izrečena.
Habermas time ne obnavlja optimizirajućeg aktera racionalnog izbora u doslovnom smislu, ali racionalnost premješta u komunikativnu proceduru čije ostvarivanje u stvarnom svijetu i dalje zavisi od kognitivno ograničenih učesnika.
Idealna govorna situacija pretpostavlja učesnike sposobne da zahtjeve za argumentativno opravdavanje valjanosti izrečenih tvrdnji izlažu osporavanju i obrazlaganju bez prisile i bez unaprijed zadane granice rasprave. Problem nije u broju vrsta tih zahtjeva, nego u tome što model ne određuje kognitivnu granicu njihove obrade: svaki novi razlog može otvoriti novi zahtjev, protivrazlog ili posljedicu koju tek treba razmotriti. To je homo economicus preseljen iz tržnice u vijećnicu: ne zato što mora računati sve alternative, nego zato što ni ovdje u sam model nije ugrađena granica kognitivnog obuhvata. Habermas, osim toga, normativni ideal konstruira kontrafaktički i time ga izmiče neposrednom empirijskom opovrgavanju. Hans Albert je na tu činjenicu uputio direktan prigovor, upozoravajući da je jedan neoborivi temelj naprosto zamijenjen drugim.
Simonov nalaz, međutim, Habermasa ne pogađa samo zato što ovaj iznosi kontrafaktičko mjerilo, nego zato što istovremeno iznosi i tvrdnju o stvarnim govornicima: svako ko nešto ustvrdi implicitno prihvata obavezu da, bude li njegova tvrdnja osporena, za nju ponudi razloge i izloži provjeri njen zahtjev za argumentativno opravdanje valjanosti.
Čim se pripiše stvarnim govornicima, ta tvrdnja dobiva empirijski sadržaj i postaje podložna naučnim nalazima o stvarnom svijetu. Učesnik rasprave raspolaže ograničenim vremenom, informacijama i kognitivnim kapacitetom, pa relevantne razloge ne može obrađivati neograničeno; u Simonovom okviru obrađuje ih selektivno i prekida daljnju potragu kada naiđe na argument koji zadovoljava njegov prag prihvatljivosti, jer nije u stanju iscrpno razmotriti raspoložive argumente i njihove posljedice.
Habermasovski program ipak je postigao nešto što Adornov nije: iz njega se mogao izvesti mjerni instrument. Steenbergen, Bächtiger, Spörndli i Steiner (2003) konstruirali su indeks kakvoće diskursa primjenjiv na parlamentarne transkripte, s dimenzijama stepena obrazloženosti tvrdnji, sadržaja ponuđenih obrazloženja, poštovanja i konstruktivnosti rasprave. Slaganje među istraživačima koji nezavisno ocjenjuju isti materijal kreće se oko devedeset posto, što znači da rezultat ne zavisi od toga ko vrši mjerenje.
Ipak, Dryzek (2007) prigovara da primjenom indeksa nije moguće utvrditi je li vijećanje u ijednom analiziranom slučaju zaista dobro prema bilo kojem teorijskom mjerilu, jer je indeks isključivo poredbena mjera bez granične vrijednosti. Isti autori u zaključku knjige Deliberative Politics in Action (2004) priznaju da ne tvrde kako konstruirani indeks zahvata ono što filozofi podrazumijevaju pod vijećanjem, dok Bächtiger, Gerber i Fournier-Tombs (2022) popisuju slijepe tačke mjernog instrumenta, među kojima su odsustvo mjerenja sadržajne kvalitete argumentacije i iskrenosti, dakle Habermasovi kriteriji.
Izvorni nedostatak kritičke teorije time je prenesen u kvantitativni oblik. Mjerenje je postalo moguće, ali jaz između normativnog ideala i empirijskog instrumenta nije nestao; samo je postao vidljiviji.
VII. Simonov zaokret: od stanja svijesti do arhitekture okruženja
Simonov opus toliko je velik i raspršen da se nit koja ga drži na okupu lako izgubi iz vida. Zato ga je potrebno ukratko rekonstruirati prije nego što se u potpunosti razumije smisao njegovog rada.
Herbert Simon doktorirao je političke nauke u Chicagu, a jedini je čovjek koji je dobio i Nobelovu nagradu za ekonomiju (1978) i Turingovu nagradu za doprinos umjetnoj inteligenciji i kognitivnoj psihologiji (1975, zajedno s Allenom Newellom). Prije rata je s Clarenceom Ridleyem radio na mjerenju učinka općinskih uprava (1938).
U tekstu „Poslovice uprave“ (1946) i u Administrativnom ponašanju (1947) razmontirao je klasičnu teoriju uprave pokazujući da za svaki njen princip postoji jednako uvjerljiv princip koji nalaže suprotno. Time takvi principi prestaju biti naučni zakoni i postaju upravo ono čime ih Simon naziva — „poslovice“.
Satisficing (kovanica nastala spajanjem engleskih riječi satisfying – zadovoljavajuće i sufficing – dovoljno) kao deskriptivni, stvarni model ljudskog odlučivanja umjesto aksiomatski pretpostavljene maksimizacije korisnosti, Simon eksplicitno razrađuje u „A Behavioral Model of Rational Choice“ (1955), a odnos ograničene racionalnosti i strukture okruženja dodatno razvija 1956. godine.
Isti je postupak potom ponovio izvan društvenih nauka. S Allenom Newellom i Cliffom Shawom sastavio je Logic Theorist (1956), program koji je samostalno dokazao trideset osam od pedeset dva teorema iz drugog poglavlja Principia Mathematica, a za jednu je pronašao dokaz kraći od originalnog.
Isti je trojac potom General Problem Solverom prvi put pokušao odvojiti opću strategiju rješavanja problema od znanja o pojedinačnom domenu. Planer je odvojen od opisa domena i time je postavljen jedan od temelja automatskog planiranja, u kojem se isti planer može koristiti za različite zadatke. Na tom principu rade NASA-ini sistemi autonomnog upravljanja, među njima Remote Agent, koji je 1999. godine kao prvi sistem umjetne inteligencije bez ljudskog nadzora preuzeo upravljanje letjelicom Deep Space 1, te njegov planer EUROPA, kasnije upotrijebljen za planiranje rada rovera na Marsu.
Program BACON, razvijen u Simonovoj istraživačkoj grupi (Langley i dr., 1987), iz sirovih je podataka rekonstruirao Keplerov treći zakon i Ohmov zakon.
S Williamom Chaseom (1973) Simon je pokazao da prednost šahovskih velemajstora ne počiva na tome što razmatraju više poteza unaprijed, nego na prepoznavanju obrazaca pohranjenih u dugotrajnoj memoriji, čiji je broj procijenio na red veličine od nekoliko desetina hiljada. Pojam grupe elemenata pritom je preuzeo od Millera (1956), oslanjajući se na njegovu procjenu ograničenog kapaciteta kratkotrajne memorije. Time je pokazano da se kognitivno opterećenje ne savladava nekim superiornim uvidom ili dubljim računanjem, nego strukturiranjem problema u prepoznatljive obrasce i operativne heuristike.
Sve to na okupu drži jedna jedina operacija, ponovljena neovisno o disciplini u kojoj je izvedena. Simon je pitanja o ljudskoj racionalnosti dosljedno prevodio iz pitanja o stanju svijesti u pitanja o strukturi problema i strukturi okruženja u kojem se taj problem rješava.
To je sažeo slikom makaza čija dva sječiva čine, s jedne strane, struktura problema i okruženja, a s druge kognitivni kapacitet aktera, uz upozorenje da se ponašanje ne može objasniti posmatranjem samo jednog od njih (Simon, 1990).
Tako postavljeno, pitanje prestaje glasiti šta čovjek esencijalno jeste i postaje pitanje pod kojim uvjetima i na koji način odlučuje.
VIII. Kako biti optimista u svijetu „prosvjetiteljske razočaranosti“
Preostaje, dakle, Adornove nalaze prevesti na jezik nauke koja se bavila istim pojavama, ali bez oslanjanja na koncept posredovane svijesti.
Industrija kulture proizvodi standardiziran sadržaj koji se prima bez napora. U Simonovom okviru taj se obrazac može prevesti drukčije: obrada standardiziranog sadržaja zahtijeva relativno malo kognitivnog napora, dok provjera složene političke tvrdnje zahtijeva vrijeme, pažnju i pristup podacima u mjeri koja taj kapacitet nadilazi. Iz toga ne slijedi da je publika otupjela ili da je njena svijest lišena autonomije, nego da kognitivni kapacitet konzumenta lišen adekvatne heuristike nije dostatan za kompleksne provjere. Anthony Downs (1957) iz drugog teorijskog pravca opisuje srodan problem u biračkom ponašanju i naziva ga racionalnim neznanjem: napor koji bi pojedinac morao uložiti u informiranje nesrazmjeran je utjecaju njegovog pojedinačnog glasa na ishod, pa ono što se na prvi pogled ukazuje kao glasačev nedostatak zapravo predstavlja postupanje unutar granica njegovog kapaciteta.
Konformizam koji Adorno tumači kao gubitak autonomije u Simonovom se okviru može reinterpretirati kroz koncept satisficinga: prag onoga čime je akter zadovoljan nije unaprijed fiksiran, nego raste kada lako pronalazi prihvatljive opcije, a opada kada do njih teško dolazi. Ondje gdje je provjerljiva tvrdnja teško dostupna, jednostavan, dobro struktuiran i unaprijed ponuđen narativ prolazi relativno lako bez provjere. Kahneman i Tversky (1979) razvili su zaseban istraživački program o sistematskim odstupanjima od očekivane korisnosti, dok je Gigerenzer kasnije ispitivao pod kojim uvjetima jednostavne heuristike mogu biti ekološki racionalne (Gigerenzer i Todd, 1999).
Autoritarni karakter kod Adorna predstavlja svojstvo ličnosti formirano u porodičnim odnosima. Politička psihologinja Karen Stenner (2005), koja istu pojavu istražuje pola stoljeća kasnije, zadržava navedenu predispoziciju, ali joj dodaje uvjet aktiviranja: autoritarna se predispozicija ispoljava pod normativnom prijetnjom, dakle onda kada se dovede u pitanje vrijednosni poredak grupe kojoj pojedinac pripada, dok se u odsustvu takve prijetnje ista predispozicija znatno slabije politički ispoljava.
Kahan i saradnici (2012) pokazali su, pak, da na identitetski nabijenim pitanjima veća naučna pismenost i numerička sposobnost ne smanjuje polarizaciju nego je povećava, jer se dodatni kapacitet ne troši na provjeru tvrdnje nego na njeno usklađivanje sa stavovima vlastite grupe. Ni taj nalaz ne izlazi iz Simonovog okvira, jer percipirana prijetnja nije stabilno svojstvo povezano s pojedincem nego nastaje u odnosu između aktera i njegova okruženja. Mjesto intervencije zato se ne svodi na povećavanje količine informacija nego uključuje i uvjete u kojima se informacije primaju i tumače.
Razlika između ovih opisa, prema tome, nije puka razlika između optimizma i pesimizma. Razlika je u tome što prvi objašnjenje smješta u posredovanu svijest i instrumentalni um, dok ga drugi traže u odnosu između aktera i promjenjivih uvjeta njegova okruženja, pa iz njihovih objašnjenja proizlaze mogućnost empirijske provjere, predviđanja, intervencije i promjene.
IX. Od dijagnoze poretka do arhitekture okruženja
Adornov pesimizam prema mogućnosti reforme proizlazi iz toga što njegov teorijski okvir ne nudi mjerljive parametre kojima bi se odredio doseg instrumentalnog uma niti kriterije prema kojima bi se razlikovala promjena koja ograničava društvenu dominaciju od one koja je samo reproducira u novom obliku. Zbog toga unutar tog okvira ostaje neodređeno kada se promjena provedena u postojećem poretku može smatrati stvarnim poboljšanjem.
Simonov obrat uklanja upravo tu premisu tako što problem prevodi iz stanja svijesti u empirijski odrediv odnos između kognitivnog kapaciteta aktera i složenosti zadatka koji pred njega postavlja okruženje.
Nijedan element tog odnosa nije nepromjenjiv. Kognitivni kapacitet može se povećavati učenjem i grupiranjem obrazaca, dok se složenost zadatka može sistemski reducirati. Tamo gdje je okruženje moguće urediti, složenost se smanjuje samim tim uređenjem — parcijalno i bez holističke pretenzije. Tamo gdje takvo uređenje nije izvodivo, preostaje istraživanje strukture problema i okruženja, izvođenje provjerljivih tvrdnji te oblikovanje operativnih heuristika pomoću kojih pojedinac može navigirati kroz složenu strukturu poretka.
Mogućnost institucionalnog zahvata empirijski je pokazala Elinor Ostrom u Governing the Commons (1990). Analizirajući dugovječne sisteme upravljanja zajedničkim resursima, pokazala je da njihova stabilnost ne zahtijeva ni pretpostavku altruizma ni aktere sposobne za potpunu kontrolu sistema. U Simonovom okviru takav se nalaz može čitati kao institucionalno smanjenje kognitivnih zahtjeva: složen problem stabilnosti prevodi se na mrežu lokaliziranih pravila koja od aktera zahtijevaju obradu ograničenog broja neposredno relevantnih parametara.
Ovaj model empirijski su provjerili Cox, Arnold i Villamayor-Tomás (2010). Meta-analizom devedeset jedne studije potvrdili su Ostromine nalaze i rekonfigurirali ih u jedanaest operativnih principa, uz jasnu analitičku distinkciju između varijabli resursa i varijabli koje se odnose na one koji taj resurs koriste. Ostromini principi nisu univerzalna matrica koja se može mehanički primjenjivati izvan svog izvornog konteksta, na šta je i sama autorica upozoravala. Njihov značaj za ovaj argument skromniji je, ali dovoljan: pokazuju da se promjenom institucionalne arhitekture pod određenim uvjetima mogu stabilno mijenjati obrasci ponašanja i kolektivni ishodi, bez pretpostavke da je prethodno potrebno promijeniti „svijest“ aktera.
Naposljetku, iz same osude instrumentalnog uma proizlazi presudno pitanje: ako se umu prigovara što kalkulira sredstva umjesto da evaluira ciljeve, mora postojati neko mjerilo te evaluacije, kao što mora postojati i odgovor na pitanje ko to mjerilo određuje i na osnovu čega. Sve dok ostaje normativno, takvo mjerilo može izražavati poželjno stanje; problem nastaje kada se iz njega izvodi sud o racionalnosti stvarnih ljudi.
Simonov nalaz uklanja empirijsku pretpostavku na kojoj takav prijelaz počiva. Stvarni akter nema kognitivni kapacitet da zadano mjerilo primijeni na cjelokupan skup ciljeva, alternativa i njihovih posljedica i tako utvrdi optimum. Normativni ideal koji zahtijeva takav obuhvat zato može opstati kao vrijednosna konstrukcija, ali ne i kao mjerilo empirijske racionalnosti stvarnih ljudi. Odstupanje stvarnih ljudi od onoga što takav kriterij zahtijeva nije dokaz nedostatka njihove svijesti, nego posljedica toga što je sama teorija kriterij racionalnosti postavila bez relevantnog znanja o kognitivnim svojstvima ljudi na koje ga potom primjenjuje.
Važno je naglasiti da Simonov teorijski okvir pritom nije ostao na razini puke deskripcije. Na njegovim su osnovama razvijeni precizni analitički instrumenti i plodni istraživački programi, među kojima su teorija izgleda (prospect theory), ekološka racionalnost i institucionalna analiza zajedničkih dobara.
Kriterij oborivosti nije empirijski nalaz nego metodološka konvencija, eksplicirana upravo kao konvencija i branjena svojom funkcionalnom svrhom. U tome se fundamentalno razlikuje od aksioma koji se samoproglašava uvidom u narav društva.
U toj distinkciji leži sama srž teze ovog teksta: tvrdnja podvrgnuta empirijskoj provjeri proizvodi znanje, dok tvrdnja izvedena iz svjetonazora iznova proizvodi jedino nova uvjerenja.
X. Uputa za čitanje domaćeg političkog diskursa
Bosanskohercegovački politički diskurs ne opterećuje birača samo složenošću institucionalnog poretka nego i načinom na koji se politički problemi javno formuliraju. Pitanja se često uokviruju kao egzistencijalna i sudbonosna, pojedinačni događaji pretvaraju u dokaz općih obrazaca, a svojstva i neuspjesi pripisuju cijelim kolektivima. Tako se već složen kognitivni zadatak dodatno usložnjava, da bi se potom nemogućnost njegovog rješavanja pripisala „narodu“ koji navodno nije prepoznao onu „pravu“ i „istinski ispravnu“ politiku.
Primarno mjesto zahvata zato ne može biti pretpostavljena „svijest naroda“, nego način na koji se politički problemi postavljaju, analiziraju i rangiraju. Ozbiljna politička analiza mora jasno odrediti alternative, njihove moguće posljedice i kriterije po kojima se te posljedice mogu porediti. To je posebno važno u društvu u kojem gotovo svaki politički akter vlastiti cilj proglašava „istinom“ ili, skromnije, „istinskim prioritetom“. Prioritet, međutim, nije politička etiketa nego komparativna tvrdnja: nešto može imati prvenstvo samo u odnosu na druge zahtjeve i samo ako se njegova važnost može obrazložiti unaprijed određenim, javnim i provjerljivim kriterijima. Ti kriteriji moraju dopuštati i suprotan ishod — da se, u svjetlu podataka, troškova, alternativa i posljedica, pokaže kako ono što je proglašeno prioritetom to zapravo nije. U protivnom, riječ je samo o neprovjerljivoj političkoj tvrdnji.
Kahanov nalaz pritom upozorava da ni više obrazovanja ni više informacija sami po sebi ne rješavaju problem kada je političko pitanje identitetski i afektivno nabijeno. Veći kognitivni kapacitet tada ne mora služiti provjeri vlastitog uvjerenja, nego njegovoj djelotvornijoj odbrani. Zadatak stoga nije umanjivati stvarne prijetnje niti ih unaprijed proglašavati prividnim, nego razlikovati njihovo postojanje i intenzitet od njihovog afektivnog uvećavanja ili umanjivanja te ih, kao i svako drugo političko pitanje, podvrgnuti istim provjerljivim kriterijima procjene.
Biraču zato ne treba prebacivati teret potpune provjere, nego ponuditi jednostavnu heuristiku koja iz nje slijedi: pitati koji bi nalaz pokazao da izneseni zaključak više ne važi ili da proglašeni prioritet to zapravo nije. Isto pravilo vrijedi i za analitičara: povjerenje se ne zasniva na njegovom autoritetu, nego na tome izlaže li vlastite tvrdnje mogućnosti opovrgavanja i mijenja li ih kada ih nalazi ospore. Gdje takva granica važenja nije vidljiva, nema provjerljive analize, nego samo uvjerenje zaštićeno od mogućnosti da se pokaže pogrešnim.
Literatura:
Adorno, Theodor W. „Der Essay als Form.“ U Noten zur Literatur I. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1958.
Adorno, Theodor W. „Was bedeutet: Aufarbeitung der Vergangenheit.“ [1959.] U Eingriffe. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1963.
Adorno, Theodor W. Negative Dialektik. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1966.
Adorno, Theodor W. „Erziehung nach Auschwitz.“ [1966.] U Erziehung zur Mündigkeit. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1970.
Adorno, Theodor W. Ästhetische Theorie. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1970.
Adorno, Theodor W., Else Frenkel-Brunswik, Daniel J. Levinson i R. Nevitt Sanford. The Authoritarian Personality. New York: Harper & Row, 1950.
Adorno, Theodor W. i dr. Der Positivismusstreit in der deutschen Soziologie. Neuwied: Luchterhand, 1969.
Bächtiger, André, Marlène Gerber i Eléonore Fournier-Tombs. „Discourse Quality Index.“ U Research Methods in Deliberative Democracy, ur. Selen A. Ercan, Hans Asenbaum, Nicole Curato i Ricardo F. Mendonça, poglavlje 6. Oxford: Oxford University Press, 2022.
Bernoulli, Daniel. „Specimen Theoriae Novae de Mensura Sortis.“ Commentarii Academiae Scientiarum Imperialis Petropolitanae 5 (1738): 175–192.
Buffon, Georges-Louis Leclerc de. „Essai d’arithmétique morale.“ U Histoire naturelle, générale et particulière, dodatak, sv. 4. Pariz, 1777.
Chase, William G. i Herbert A. Simon. „Perception in Chess.“ Cognitive Psychology 4, br. 1 (1973): 55–81.
Christie, Richard i Marie Jahoda, ur. Studies in the Scope and Method of „The Authoritarian Personality“. Glencoe, IL: Free Press, 1954.
Condorcet, Marie Jean Antoine Nicolas de Caritat. „Probabilité.“ U Encyclopédie méthodique: Mathématiques. Pariz, 1785.
Cox, Michael, Gwen Arnold i Sergio Villamayor-Tomás. „A Review of Design Principles for Community-based Natural Resource Management.“ Ecology and Society 15, br. 4 (2010): 38.
D’Alembert, Jean le Rond. „Croix ou Pile.“ U Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, sv. 4. Pariz, 1754.
D’Alembert, Jean le Rond. „Réflexions sur le calcul des probabilités.“ U Opuscules mathématiques, sv. 2. Pariz, 1761.
D’Alembert, Jean le Rond. „Doutes et questions sur le calcul des probabilités.“ U Mélanges de littérature, d’histoire et de philosophie, sv. 5. Amsterdam, 1767.
Downs, Anthony. An Economic Theory of Democracy. New York: Harper & Row, 1957.
Dryzek, John S. „Theory, Evidence, and the Tasks of Deliberation.“ U Deliberation, Participation and Democracy: Can the People Govern?, ur. Shawn W. Rosenberg, 237–250. Houndmills: Palgrave Macmillan, 2007.
Gigerenzer, Gerd i Peter M. Todd. Simple Heuristics That Make Us Smart. New York: Oxford University Press, 1999.
Habermas, Jürgen. Theorie des kommunikativen Handelns. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1981.
Habermas, Jürgen. Der philosophische Diskurs der Moderne. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1985.
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich. Phänomenologie des Geistes. Bamberg i Würzburg: Goebhardt, 1807.
Horkheimer, Max. „Traditionelle und kritische Theorie.“ Zeitschrift für Sozialforschung 6, br. 2 (1937): 245–294.
Horkheimer, Max. Eclipse of Reason. New York: Oxford University Press, 1947.
Horkheimer, Max i Theodor W. Adorno. Dijalektika prosvjetiteljstva. [1947.] Prev. Nadežda Čačinović-Puhovski. Sarajevo: Veselin Masleša, 1989.
Kahan, Dan M., Ellen Peters, Maggie Wittlin, Paul Slovic, Lisa Larrimore Ouellette, Donald Braman i Gregory Mandel. „The Polarizing Impact of Science Literacy and Numeracy on Perceived Climate Change Risks.“ Nature Climate Change 2 (2012): 732–735.
Kahneman, Daniel i Amos Tversky. „Prospect Theory: An Analysis of Decision under Risk.“ Econometrica 47, br. 2 (1979): 263–291.
Langley, Pat, Herbert A. Simon, Gary L. Bradshaw i Jan M. Żytkow. Scientific Discovery: Computational Explorations of the Creative Processes. Cambridge, MA: MIT Press, 1987.
Lukács, Georg. „Verdinglichung und das Bewußtsein des Proletariats.“ U Geschichte und Klassenbewußtsein. Berlin: Malik, 1923.
Marx, Karl. Capital: A Critique of Political Economy, sv. 1. [1867.] Prev. Ben Fowkes. Harmondsworth: Penguin, 1976.
Miller, George A. „The Magical Number Seven, Plus or Minus Two.“ Psychological Review 63, br. 2 (1956): 81–97.
Newell, Allen, J. C. Shaw i Herbert A. Simon. „Empirical Explorations of the Logic Theory Machine.“ U Proceedings of the Western Joint Computer Conference, 218–230. New York: ACM, 1957.
Ostrom, Elinor. Governing the Commons: The Evolution of Institutions for Collective Action. Cambridge: Cambridge University Press, 1990.
Popper, Karl R. The Open Society and Its Enemies. London: Routledge, 1945.
Popper, Karl R. The Poverty of Historicism. London: Routledge & Kegan Paul, 1957.
Popper, Karl R. „Die Logik der Sozialwissenschaften.“ Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 14 (1962): 233–248.
Popper, Karl R. „The Rationality Principle.“ [1967.] U A Pocket Popper, ur. David Miller, 357–365. London: Fontana, 1983.
Ridley, Clarence E. i Herbert A. Simon. Measuring Municipal Activities. Chicago: International City Managers’ Association, 1938.
Simon, Herbert A. „Review of Theory of Games and Economic Behavior.“ American Journal of Sociology 50, br. 6 (1945): 558–560.
Simon, Herbert A. „The Proverbs of Administration.“ Public Administration Review 6, br. 1 (1946): 53–67.
Simon, Herbert A. Administrative Behavior. New York: Macmillan, 1947.
Simon, Herbert A. „Rational Choice and the Structure of the Environment.“ Psychological Review 63, br. 2 (1956): 129–138.
Simon, Herbert A. „The Architecture of Complexity.“ Proceedings of the American Philosophical Society 106, br. 6 (1962): 467–482.
Simon, Herbert A. „How Big Is a Chunk?“ Science 183, br. 4124 (1974): 482–488.
Simon, Herbert A. „Human Nature in Politics: The Dialogue of Psychology with Political Science.“ American Political Science Review 79, br. 2 (1985): 293–304.
Simon, Herbert A. „Invariants of Human Behavior.“ Annual Review of Psychology 41 (1990): 1–19.
Steenbergen, Marco R., André Bächtiger, Markus Spörndli i Jürg Steiner. „Measuring Political Deliberation: A Discourse Quality Index.“ Comparative European Politics 1, br. 1 (2003): 21–48.
Steiner, Jürg, André Bächtiger, Markus Spörndli i Marco R. Steenbergen. Deliberative Politics in Action: Analyzing Parliamentary Discourse. Cambridge: Cambridge University Press, 2004.
Stenner, Karen. The Authoritarian Dynamic. Cambridge: Cambridge University Press, 2005.
Széll, György. „Positivismusstreit (The Positivist Dispute).“ U Encyclopedia of Social Theory, ur. George Ritzer, 576. Thousand Oaks: SAGE, 2005.
Von Neumann, John i Oskar Morgenstern. Theory of Games and Economic Behavior. Princeton: Princeton University Press, 1944.